Poštovani,

tradicijski ribolov jedna je od osnovnih i vrlo važnih gospodarskih aktivnosti i društvenosti te obuhvaća različite aktivnosti, sredstva i tehnike koje se primjenjuju u lovu morskih životinja te mnoge načine iskorištavanja lovine i njezine preradbe, uglavnom u prehrambene svrhe. Sve do najnovijega doba ribolov je činio bitan privređivanja i osiguravanja egzistencije otočnog i primorskog stanovništva, a temeljio na održivom upravljanju morskim resursima o kojima je ovisio opstanak, a u pojedinim otočnim zajednicama i ekonomska dobit. Uz ribolov na području hrvatskog Jadrana povezana su mnoga stara znanja i vještine, običaji, vjerovanja, godišnji i dnevni hod aktivnosti vezan uz prirodne ritmove izmjene godišnjih doba i pojedinih dijelova dana, način prehrane, pjesme, a posebno se razvila i bogata jezična maritimna baština.
Ribolov korištenjem tradicijskih alata (mreža stajaćica, mreža potegača, parangala, vrša i dr.) je jedna od glavnih sastavnica identiteta hrvatskoga otočnog i primorskog prostora koja uz materijalne elemente (ribarske brodice, ribarska oprema), obuhvaća način života otočnih i brojnih primorskih zajednica, kao i tradicijska vjerovanja vezana uz ribolov. Kroz povijest osnivane su i zadruge ribara kao i bratovštine koje su imale posebna pravila vezana uz ribolov, raspodjelu ulova, regulaciju tržišne cijene ribe, i drugo. Ova gospodarska grana izvor je običaja (zajedničkoga lova, podjele lovine, međusobnoga uvažavanja i održavanja reda na moru sukladno starim tradicijama), te društvena aktivnost koja je generirala tvorbu i korištenje brojnih naziva vezanih uz brodsku i ribarsku opremu.

S obzirom da se različitim vrstama mreža na ribarskim pozicijama (poštama) i u različito doba godine i dana u mreže love različite morske životinje, najviše ribe, uz to je vezano poznavanje biologije i ekologije mora i uključuje složena znanja i vještina. Važno je istaknuti da je prostorni obuhvat onih koji sudjeluju u ribolovu s tradicionalnim alatima, a među njima najčešće korištenim mrežama stajaćicama, parangalima, vršama, povrazima i alatima za lov glavonožaca, malen i u pravilu ne prelazi radijus od 2-3 nautičke milje. Otočani i stanovnici kopnenih obalnih naselja koriste brodice (gajete, pasare i batele) prosječne brzine 5-6 čvorova, s kojima se u jednom smjeru u sat vremena može prevaliti 5-6 nautičkih milja. S obzirom na to da se takve vrste ribolova obavljaju dvokratno (npr. mreže se bacaju navečer, a dižu ujutro) i da se na to u svakidašnjem ritmu aktivnosti nastoji potrošiti što manji dio dana, najčešće se na putovanje brodicom u jednom smjeru ne troši više od pola sata. U tom prostorno-vremenskom okviru glavninu tradicionalnih ribolovnih aktivnosti obavljaju oni koji se ribolovom ne bave kao profesionalnom djelatnošću.

Suvremeno ribarstvo od 1930-ih godina obilježava modernizacija ribolovnih alata i tehnika s održanjem određenih tradicijskih ribolovnih praksi. Razvoj prijevoznih sredstava smanjuje potrebu za izradom plovila od drveta pa se tako gube brojna znanja i vještine za izradu dva glavna tipa plovila. Početkom 20. stoljeća pojavljuju se prva motorizirana plovila, nakon čega kreće masovna motorizacija, a ribolov se zakonski dijeli na profesionalnu gospodarsku djelatnost, dopunsku djelatnost te aktivnost za sport i rekreaciju (npr. ribolov parangalima, udičarenje, ribolov panulom) sa zakonski precizno definiranim alatima, vrstama i količinama ulova, pravima i obvezama onih koji sudjeluju u tim aktivnostima.

Sudionici ribolova koji se obavlja korištenjem tradicionalnih alata, a kvantitetom i prostornim obuhvatom je malih razmjera, stoljećima održivo upravljaju dragocjenim morskim resursima pa se može istaknuti da otočani i stanovnici obalnih kopnenih naselja stoljećima primjenjuju načelo održivog razvitka pri čemu čuvaju ekologiju mora. Tradicijski ribolov postao je dio života u kojemu je more čvrsto integrirano u otočni i kopneni prostorni društveno-gospodarski sustav. Redovito konzumiranje svježe i raznovrsne hrane iz mora oblikuje gastronomiju kao prepoznatljiv znak tradicijske kulture a danas i privlačan čimbenik turizma.

Novije zakonske promjene utječu na ubrzano iščezavanje bogate ribarske baštine i s tim povezanih kulturnih vrijednosti (običaja, vjerovanja, društvenih odnosa u lokalnoj zajednici, leksika i drugo). Potrebno je definirati probleme kako bi se nestajanje pojedinih segmenata tradicijskog ribolova pokušalo spriječiti, i to kroz suradnju nositelja (ribara), lokalne zajednice, udruga građana i različitih sektora (poljoprivrede, turizma, ekologije i zaštite okoliša). To je posebno važno s obzirom na to da je otočno stanovništvo sve starije i da ga na većini otoka ima sve manje. Njezin iznimno usitnjen i u prostoru raspršen otočni društveno-gospodarski sustav čini stotine podsustava koji u okolnostima izrazite depopulacije i nepovoljnoga dobnog i ekonomskog sastava stanovništva izrazito krhak, pa svaka promjena utječe na nestajanje starih tradicijskih znanja i vještina te nemogućnost njihova prenošenja na mlađe generacije.
Stoga je opravdano tradicijski ribolov koji obuhvaća stara znanja i vještine korištenja tradicijskih ribolovnih alata, običaje, vjerovanja, leksik, prehranu i drugo smatrati nematerijalnim kulturnim dobrom te podizati svijest o njegovoj važnosti, kao i potaknuti dodatna znanstvena istraživanja i projekte očuvanja.

Rješenjem o upisu Tradicijskih ribolovnih vještina, običaja i vjerovanja na Jadranu cilj je bio prepoznavanje i očuvanje tradicijskog ribarstva kao sklopa vještina, znanja i običaja koje su važne za prepoznatljivi identitet i kulturu obalnog i otočnog područja, a koji bi podržavali održivost i čuvanje okoliša i načina življenja suradnjom lokalnog stanovništva i raznih institucija. Rješenjem je potvrđena vrijednost očuvanja tradicijskog ribarstva u prevladavajućem sustavu gospodarskog i turističkog sektora kao mogućnost da se ona koristi i kao dodana vrijednost i kao korektiv mogućem pretjeranom korištenju ili eksploataciji ribarske i turističke industrije gdje bi stanovnici kao nositelji tradicije brinuli o svojem kraju i nasljeđu i prenosili ga na buduće generacije. Rješenje je trebalo pomoći stanovnicima i institucijama kao dokument pomoću kojeg bi lakše i konkretnije mogli raditi na očuvanju i priznavanju svojih prava i obveza proisteklih iz vlastite tradicije. Unutar zakonodavnog okvira koje je bilo u nadležnosti Ministarstva kulture i medija učinjeno je maksimalno, i stručno je podržano, prema našem uvjerenju, na ispravan način. Svi ostali aktualni zakonski propisi nisu u nadležnosti Ministarstva kulture i medija, Uprave za zaštitu kulturne baštine te je potrebno komunicirati nadležna tijela koja ih provede da također stručno vrednuju i podrže očuvanje tradicijskog ribarstva, a sukladno drugim i ostalim zakonskim regulativama.

S poštovanjem,

Mladen Kuhar, prof. povij. i etnol.
voditelj Odjela

Odjel za etnografsku i nematerijalnu kulturnu baštinu
Služba za pokretnu, etnografsku i nematerijalnu kulturnu baštinu
Sektor za zaštitu kulturne baštine
Uprava za zaštitu kulturne baštine
Ministarstvo kulture i medija
Runjaninova 2, 10000 Zagreb

Tel: 01 4866 503
Mail: [e-mail adresa]

prikazati citirane dijelove